Pančićeva omorika

pančićeva omorika

Pančićeva omorika

Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae,
koja u prirodi raste u jako malom arealu i endemska je vrsta u Srbiji, ali je raširena po parkovima širom Europe i Sjeverne Amerike,
koristi se i kao božićno drvce. Jedan primerak vrste nalazi se u Hagley parku, Christchurch, Novi Zeland.
Otkrio ju je 1875. botaničar Josip Pančić na planini Tari, a 1887. dao joj je znanstveni naziv i opis.

Rasprostranjenost
Ova vrsta je relikt iz doba tercijara, kada je imala veliko područje rasprostiranja. Uslijed promjene klime, sačuvala se u prirodi samo u području oko donjeg i srednjeg toka rijeke Drine u istočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji.
Endem je Balkanskog poluotoka. Otkrio ju je prirodoslovac Josip Pančić, kraj sela Zaovine na planini Tari u jugozapadnoj Srbiji 1875. Pančić je rođen u Bribiru u Hrvatskoj.

Opis vrste
Pančićeva omorika naraste do 30 m na strmim i vapnenastim terenima. Deblo je ravno i vitko. Gornje su grane usmjerene prema gore, a donje prema dolje, dok su srednje horizontalno usmjerene. Donje su grane najduže, a vrhovi su im savinuti prema gore. Iglice su oko 2 cm dugačke, odozdo s 2 bijele pruge puči, na donjoj strani izbojka raščešljane. Korijenje je vodoravno postrano, prilagođava se prilikama u tlu. Jedan kilogram sadrži 350 000 sjemenki s krilcima. Prosječna klijavost je 45%. Kora je tanka i crvenosmeđa, ljušti se u obliku većih nepravilnih pločica. Pupovi su sitni, jajoliko ušiljeni, bez mole, kestenjaste boje, dugi 3-4 mm. Muški cvjetovi su svijetlocrveni, a ženski crvenkasti, smješteni pri samom vrhu krošnje. Češeri su do 6 cm dugi, oko 1-2 cm u promjeru, u početku tamno-plavkasti do ljubičasto-smeđi, a kasnije smeđi s prelijevanjem na plavu boju. Sjeme je tamnomrko, obrnuto jajoliko, 2.5 do 3 mm dugačko, okriljeno. Krilce je dugo oko 8 mm, sazrijeva iste godine u listopadu ili studenom. Osim iz sjemena, ova se vrsta ponekad razmnožava i vegetativno (položenice, zalegnute grane).

Ekološki zahtjevi
Zahtjevi za toplinom, svijetlom i tlom su vrlo skromni. Pripada u vrste široke ekološke amplitude. U prirodi uspijeva na vapnenoj podlozi na nadmorskoj visini od 300 do 1700 m, a čak i u vrlo mokrim staništima s crnom johom. Podnosi umjerenu zasjenu, vrsta je polusjene. Otporna je na štete od snijega, zahvaljujući posebnom izgledu krošnje. Vrlo je otporna na štetne plinove i prašinu, često se sadi u gradovima i industrijskom području. Raste polako, doživi do 150 – 200 godina.

Komentari su zatvoreni